Postoje životne situacije u kojima
ljudi jednostavno ne mogu pronaći izlaz i onda sve krene nizbrdo. Život se
pretvara u krizu koja za rješavanje zahtijeva generiranje novih kriza tj. kao
da stare dugove krpamo na način da stvaramo nove. Nije to samo tako u
financijskom smislu iako ni taj aspekt nije nimalo rijetka pojava, pogotovo
danas kada većina običnih ljudi jedva spaja kraj s krajem. Čest slučaj, vrlo
vidljiv u društvu, jest da brojni ljudi a prije svega mladi dođu u situaciju da
ne donesu najispravnije odluke ili pak naprave neke kardinalne pogreške. To se
manifestira na razne načine kroz potpuno različite sudbine koje ipak imaju
zajedničko to da su prožete negativnim konotacijama. 'A zbog čega uopće
donositi prave odluke'- često se pitaju oni koji ni nakon dugih nastojanja ne
uspijevaju pronaći izlaz iz neke od teških situacija koje u mnogim sudbinama
postanu svakodnevno iskustvo.
Naime, krizne situacije u životu često postanu
poput vrtloga koji svojom silom uvlači pojedinca u sebe i ne popušta. Pojedinac
se pita što on može u borbi protiv tog velikog vrtloga koji je neizmjerno jači
od njega. Što ako izgubim posao, što ako ostanem bez prijatelja i obitelji, što
ako se razbolim, što ako izgubim ugled i dostojanstvo? Sva ova pitanja mogu iz
kondicionala vrlo lako prijeći u izjavnu rečenicu, a prilikom prijelaza, jedno
pitanje 'što ako', koje se pretvari u izjavu tj. činjenicu, povlači i ostala
pitanja i pretvara ih u stvarnost. U takvim slučajevima, a ima ih jako puno i
previše, ljudi uglavnom sva zastrašujuća pitanja koja su prije imali a sada su
im postla životna činjenica, pretope u jedno jedino a ono glasi: 'Što će mi
ovakav život?'
Uvjerenost u to da nemamo nikakvog utjecaja umanjuje svaku
mogućnost da će pojedinac djelovati na način da pokuša promijeniti svoj život i
poduzeti neke mjere koje će ga možda zaštit od propadanja u još dublji ponor.
Prije svega mladi često posežu za odabirom metode protesta, pa tako sve češće
ima slučajeva devijantnog ponašanja i kriminalnih radnji, što trajno obilježi i
nažalost često trajno odredi život svake osobe koja se nađe u takvoj
sitaciji. Ljudi također iz očaja i
razočarenja često počnu zanemarivati ostale aspekte u životu jer misle ako nisu
u jednom od njih imali sreće njihova sreća je nepotpuna i nije vrijedna borbe.
Zapravo ništa nije apsolutno, pa tako ni sreća. Uvijek postoji neki element
koji kvari savršenstvo, ali upravo zbog toga život nije 'status quo', nego nas
poziva na borbu za promjenom, a to za sebe veže motivaciju i uzbuđenje prilikom
sudjelovanja u samoj borbi i pomaku ka
boljem. Na nama kao društvu je to da svakako budemo mudri u tome kada treba
sankcionirati pojedino ponašanje, a kada možda razgovorom ili manje drastičnim
načinom pokušati promijeniti svijest o određenim stvarima.
S druge strane,
udaljili smo se jedni od drugih, ne komuniciramo dovoljno, nemamo razumijevanja
jedni za druge. Postali smo ograničeni poput kompjutera koji je ograničen
isprogramiranom memorijom, zaboravivši da mi nemamo granice te da smo oduvijek bili
i još uvijek jesmo u procesu evoluiranja, kako racionalnog, tako i emocionalnog.
Svi se žalimo kako nam je teško zbog stvari u životu, ali ipak često mislimo da
živimo u približno idealnom društvu tj. društvu koje nije idealno ali ipak
svojom strukturom i uređenjem teži idealu. Možda ono što se nama predočava kao
uređeno zapadno društvo jest ideal, možda nije. To je relativno, moglo bi biti
zasebna tema za raspravu koja opet nebi dovela do konačnog zaključka, jer
izvijesno je da će se društvo promijeniti baš kao što su se i prethodna društva
mijenjala u težnji da budu bolja i naprednija. Ipak, fokusirajmo se na
sadašnjost i recimo da nam je trenutno društvo takvo kakvo jest relativno
idealno i da ne može biti bolje. Naravno, ova rečenica je u isto vrijeme i
previše smiješna i tužna da bi bila istinita, ali uzmimo je kao hipotezu.
Krenemo od pretpostavke da živimo u društvu koje je idealno ili barem teži biti
idealno što bi isto bilo pohvalno, jer Bože moj, mi ljudi nismo savršeni, ali
se trudimo biti. Ako je ovo približno točno, kako onda da imamo društvo poremećenih
vrijednosti, pohlepu, kriminal, glad, izrabljivanje, mučenje ljudi itd. Ove
stvari su mnogim ljudima poznate kao puke informacije iz medija, neki su možda
jedan od negativnih primjera osjetili na vlastitoj koži pa se možda suosjećaju,
a treći su osjetili možda svo zlo koje čovjek čovjeku može prirediti ali nemaju
televiziju ili neki drugi medij da im to servira kao činjenicu, jer nemaju
novca da je kupe. A što će im i televizija kad je nebi mogli gledat sa
zatvorenim očima koje nemaju dovoljno snage da se otvore bez hrane, jer ako
nemaju novca za najjeftiniji televizor, verojatno nemaju ni za hranu i
lijekove, pa negdje gladni i bolesni sami umiru dok se mi zabavljamo tematikama
koje su malo je reći irelevantne, možda je točnije reći na našu sramotu. Da,
sramotu da čovjek u 21 stoljeću stvara privid da živi u idealnom svijetu gdje
su idealne države s idealnim državnicima i idealnom strukturom društva.
Ne, ne
pozivam na svjetsku političku revoluciju niti ne daj Bože na ikakav 'rat za pravdu',
nego baš suprotno tome, želim buđenje globalne svijesti o tome kako čovjek
danas živi i kako se nečovječno ponaša. Nije problem ni u tzv. demokraciji, ni
tzv. komunizmu ni bilo kojem drugom ili trećem sistemu. Problem je u ljudima
koji koriste sve moguće sisteme kako bi preko njih činili nepravdu i pod
krinkom nekih ideja koje navodno služe za dobrobit čovječanstvu, to isto
čovječanstvo često uništavaju. Sistem bi trebao biti tu da služi svakom
čovjeku, a ne da većina ljudi budu robovi istog kako bi manji dio populacije
izvlačio korist 'preko leđa' drugih koje izrabljuju. Manipulacijom i devastacijom
morala čovjek izokreće stvarnost kako njemu odgovara i nameće je onima koji
nemaju snage oduprijeti se. Mnoge životne žrtve pri tome padaju, baš kao i ljudski
životi, ali valjda je sve to opravdano, jer ako je netko važan reako da jest,
što nam preostaje nego da mu slijepo vjerujemo i da ga slijedimo jer mi ovce i
onako ništa drugo ne znamo, a i ne možemo...
Primjedbe
Objavi komentar