Budi ono što znaš da si oduvijek bio,samo si zaboravio

Tko sam zapravo?

Nikada se nemoj bojati samog sebe i svojih postupaka,ti nisi greška,samim time ne radiš ništa pogrešno.Nemoj se ograničavati na prividne "činjenice" o nečemu.

Nemoj da ti okolina,ljudi,mediji i tvoja podsvijest (koja je s vremenom postala destruktivna jer je apsorbirala sve što oni kažu) kroje život.

Dovoljno je sjesti i reći: ,,Sve je u redu ovako kako jest,u ovom jedinstvenom trenutku ne moram niti trebam išta mijenjati ". Nije moja dužnost da živim život, nije moja dužnost da ja išta radim ! Dužnost ne postoji ! Nikada se nisam zadužio ni kod drugih ni kod samog sebe. Uvjerili su me da dugujem i da zbog toga nemam pravo željeti, raditi nešto za sebe, jer uvijek vraćam dugove, bilo drugima, bilo samome sebi. 

Rodili smo se zbog želje da budemo na ovome svijetu i evo nas ! Nismo se bili dužni roditi,niti smo se rodili iz dužnosti. Dišemo i živimo sada jer želimo živjeti, ne jer dugujemo ikome živjeti ! Sunce nas ne grije zato što je dužno da nas ogrije, nego zato jer je to njegova suština, ono što ga čini time što jest. Kada bi željeli napisati pravila svakom atomu i molekuli našeg tijela da se poredaju u oblik kakav tvori nas, bili nas ti isti sitni djelići koji tvore život poslušali? Ove prirodne činjenice nam dokazuju da je jedino ispravno što možemo napraviti, bez straha živjeti svoje ja. ,,Bez straha " znači da opet nemamo nikakvu dužnost previše misliti što je ispravno, jer to ukazuje na to da smo već neispravni. Kao takvi nismo više sigurni ni u druge ni u sami sebe, jer nam je sve konstantno podloženo preispitivanjima, nesigurnosti i visokim nametnutim kriterijima (koje uglavnom uopće sami nismo postavili, nego smo ih mehanički tradicionalno preuzeli i koji manje-više sami posebi nisu realni).

Zašto se ponašam na određen način?

Osjetila mogu upiti samo ono što već postoji kreirano u svijesti.Ako smo skloni da imamo jednu misao ili emociju s nekim predznakom (pozitivnim ili negativnim) gledamo u nju i promatramo je kao dio sebe.Ona postaje u tom trenutku nama subjektivno dominantan i primaran dio nas. Gomila na sebe sve slične energije koje kao da se mogu pomiješati i stopiti u jedno. Stvar je u tome da smo poput platna u kino dvorani, prazna bijela površina na koju sami projeciramo život. Kako? Prvotno od prvih dana rođenja upijamo sve oko nas i stječemo naša prva iskustva. Kao i uvijek ona su prožeta promišljanjem i emocijama.Što tijelo apsorbira to i zrači ! Sada svoja vlastita iskustva imamo u sebi i ona nam mogu (ona pozitivna) pomoći da svijet još ljepše vidimo i razumijemo, ali nažalost (ona negativna) često ga vidimo iskrivljeno ili ga uopće ne možemo doživjeti .Mi smo zapravo metaforički rečeno zauvijek djeca i nikada nećemo odrasti, jer nikada nećemo znati odgovore na sva pitanja. Uvijek ćemo znatiželjno ići za onim što nas zanima i otkrivati ljepotu u tome te pritom napredovati. Gdje je onda problem? Problem je što smo zaboravili tko smo. Zaboravili smo da smo dio iskre koja vječno plamti, polja beskonačnih mogućnost, zapravo ono što sami izabiremo da budemo. Prihvatili smo programe koje su nam kroz život kodirali u našu svijest (vjerojatno nenamjerno) ljudi s iskrivljenom percepcijom o životu. 

Zašto se stvari nekada odvijaju na nama čudan način?

Ovaj trenutak je baš onakav kakav treba biti, jedinstven, poseban, neponovljiv, nepromjenjiv i značajan. Sve je precizno i ima svoju svrhu. Dovoljno je promatrati igru prirode i sudjelovati u njome,ali ne i mijenjati na silu nepromjenjiva, istinita i jedina potojeća pravila igre prirode kojima je osnovni zadatak da nas nauče što je ljubav i kako voljeti. Ljubav je ekvivalent prihvaćanju. Ako ne prihvaćamo ne možemo voljeti. Možda zvuči ludo, ali ako kažemo npr. ,,Prihvaćam ovu kišu " puno nam je lakše vidjeti lijepo i vrijedno u njome, a samim time i zavoljeti je. Prihvatiti znači ne nastojati poništiti nešto nego pustiti da bude onako kako jest, jer znamo da na neki način to tako treba da bude. Ako ne prihvaćamo,četo imamo tendenciju da nešto mijenjamo, u čemu uglavnom ne možemo uspjeti, a to nam ostavlja veliku frustraciju.

Sve je to samo percepcija, ali je značajna

Ne postoje dobre i loše stvari same po sebi. Mi ih tako nazivamo, jer ih tako i doživljavamo. Što je dobro? Nema druge definicije nego da je to sve što smo sami time proglasili. To je zato jer u nama budi osjećaj ugode. Ako pogledamo iz drugog kuta ono što nam stvara neugodu,možda i vrlo vjerojatno će promijeniti svoj polaritet u odnosu na nas. Zapravo sve je to dio neke prirodne reakcije koja priča svoju priču i mora se ovako ili onako završiti da bi se izvršila.

U prirodi se sve konstantno kreće, a pošto smo mi dio nje, postupamo jedanko. Ako su naše živčane stanice sačinje od molekula i atoma koji se konstantno kreću, logično je da su i naše misli takve. Sada dolazimo do zaključka da sve u prirodi, bilo živo ili neživo, vidljivo ili ne ima tendenciju da nađe mirnu ravnotežu koja je uvijek relativna i relativno-realno gledajući nepostojeća. Zašto kažem da je nepostojeća? Ako se i postigne ravnoteža uvijek će postojati neki element koji će je poljuljati i potaknuti na produkciju,rekonstrukciju,destrukciju,ekspanziju,kontrakciju i slično. 

Sve ima svoj razlog zašto postoji

Mi ravnotežu i ugodu definiramo kao dobro, ali malo tko zna da dobro ovisi o onom što nazivamo loše.  Da ne postoji loše ne bismo znali da postoji dobro,  jer doista           nebi bilo nikakve razlike, nebi bilo ničega.

Malo ću to pobliže pokušati objasniti primjerima iz prirode.  kada bi priključili žarulju na dva vodiča jednakih napona npr. 220 V (prosječan napon gradske mreže u Europi), među njima se nebi javio napon, jer ga zapravo i nema. On je takav prema neutralno vodiču (nuli) ili zemlji. Ako su oba 220 V razlika potencijla među njima (a između njih smo u ovom primjeru stavili žarulju) je 0V. Kako bismo onda osjetili da je dobro dobro, da se nerazlikuje od onoga lošeg? Bili to onda uopće bilo dobro? 

Odgovor je da uopće kao takvo onda nebi moglo postojati. To je dokaz da u prirodi jednostavno nema teorije da postoji samo dobro ili samo loše, jer to onda više nebi bilo to, nebi bilo ničega, ni života, ni akcije, ni reakcije.

Ovo je beskonačan krug izmjene energije u beskonačnom prostoru, na beskonačno mnogo načina, do beskonačnosti. Energija se po zakonima kvantne fizike ne može uništiti i samo prelazi iz jednog oblika u drugi.

Zamislimo sebe i sve oko nas kao kemijske elemente u prostornom laboratoriju. mi smo s našim postojećim bićem jedan element u reakciji s drugima. Nasataje novi spoj tkzv. produkt. Taj produkt su naše misli, iskustva i spoznaje (koje se s vremenom deponiraju u podsvijest, a prožete su emocijama i stavovima) zbog interakcije s nečim drugim, novim, starim, poznatim ili nepoznatim. Mi smo svaki dan,ma ne svaki dan, svaki trenutak nova energija koja treba osvijestiti sebe što je već bila. 

Što ćeš izabrati, tvoja je odluka !

Daješ moć onome na što usmjeravaš sva svoja osjetila. Ono što proživljavaš, doživljavaš kao dio sebe. Fokusiraš se na taj dio sebe tj. usmjeriš pogled na njega i daješ mu moć, pa na taj način to postaje dominantnan dio tebe.Kasnije, sve što radiš na svakoj mogućoj razini, odraz je tebe kao onoga što postojiš i što jesi. Što radiš? To je tvoj izbor kojeg uvijek možeš iznova izabrati. Pogledaj neku stvar. Ona do tebe dolazi doslovno brzinom svejtlosti (svjetlost ju prenosi do tvog oka).

Jedna od definicija ljubavi jest da je ona davanje i primanje. Davajući pažnju zlome, zlo i primaš. Ima li smisla voljeti zlo? Zlo je samo iskrivljen pogled, zamagljen pogled ili pogled iz krivog kuta. Govori nam da za nas nema dovoljno ljubavi. U prirodi je sve prvotno neutralno, a igra započinje kada dodamo pozitivno i negativno. Stvar je u tome da naše shvaćanje toga je u potpunosti subjektivno npr. netko mrzi avione zbog neke avionske nesreće, dok su braća Wright posvetila život tome da oni nastanu. Isto tako strujom možete ubiti čovjeka, a možete mu i spasiti život npr. kada osoba doživi zastajenje srca.

Usmjeri svoju pažnju na ono što znaš da voliš. Davanje svoje vitalne energije isto je što i davanje pažnje. Onome čemu daš, to će ti i uzvratiti

Smislena struktura univerzuma

Sve je zapravo jedana velika cjelina koja se može razdvajati i razbijati na djelove,ali onda gubi svoju jedinstvenost. Sve postoji, oduvijek je postojalo i uvijek će postojati. Sve je univerzalno. Ti si dio svega, a Ono je dio tebe.

Možemo: - našu galaksiju podijeliti na planete,(ali onda to više nije naša                                                            galaksija),

              

               -naš planet podijeliti na oceane i kontinente,(ali onda to više nije naš planet),

                

               -čovjeka definirati kao skup organa (ali ako ga podijelimo na organe,to više nije                           čovjek),

               -organe podijeliti na stanice,(ali to više nisu organi)

          

               -stanice podijeliti na molekule,(ali to više nisu stanice)

               -molekule podijeliti na atome (nisu više molekule), atome na kvante (nisu više atomi)                     itd.

Ovo je samo jedan primjer sheme kako je sve jedinstveno, ali kako ono najveće doista ovisi o onome najmanjem. Ne možete imati milijun dolara ako ne cijenite jedan dolar, jer milijun dolara je milijun puta jedan dolar. Imam li ja kao ljudsko biće veću važnost npr. od malenog ugljikovog, kisikovog, dušikovog ili vodikovog atoma ? Nemam jer ja sam isto ono što sam nabrojio,to me u osnovi gradi, a čovjek bi na prvu rekao da je beznačajno i sićušno. Da nema ovih elemenata nebi moglo bit nas. Mi smo iz njih evoluirali sa željom da se svjesnost manifestira kroz materijalno. To materijalno uvijek dolazi na kraju kao remek djelo. Biblija: ,,I Bog stvori čovjeka na svoju sliku i priliku ".

Dok si otvoren za spoznaju znaš da se nemaš čega bojati, da energija ne ovisi, da je uvijek prisutna u ovom ili onom obliku.

Elio Leoni 19.4.2013. sastavio, 17.4.2014. objavio