Gibanje i promjena su jedni od temeljnih zakona života

Čitav univerzum, uključujući i nas same, sastavljen je od beskonačno mnogo potencijalnih mogućnosti koje su univerzalne (oduvijek su postojale, postojati će zauvijek i trenutno postoje) i koje isto tako postoje u beskonačno mnogo potencijalnih kombinacija.

Bilo da je riječ o jednoj ili drugoj vrsti energije, za svaku je karakteristično da svoje postojanje manifestira kroz gibanje. Koliko se puta ponovi kontinuirano gibanje određene brzine u jedinici vremena, tolika će biti njegova frekvencija.

Svaka kreacija temelji se na konstantnoj izmjeni. Prirodni tok je promjenjiv, a mi se uvijek trebamo sjetiti da smo dio njega. DOPUŠTANJEM sebi da tečemo u onom smijeru u kojem nas priroda nosi, a ne prepuštajući se ograničenim postavkama i očekivanjima koja smo si zacrtali uvijek iznova možemo postići superiorne rezultate.

Kako dopustiti i ne pružati otpor?

Najlakše je prema jednom iskrivljenom, tradicijski prenosivom i nažalost općeprihvaćenom obrascu imati nepovjerljiv i neprijateljski stav prema cijeloj prirodi i svemu što ona sadržava. Na mnoge pojave koje u nama pobuđuju nelagodu gledamo kao na nešto što je protiv nas.

Zapravo pobuđena neugodnost ne ovisi o onome što smatramo da ju je pobudilo (izvoru, uzroku), već o našem vlastitom stavu i pogledu prema onome za što smatramo da je u nama zaslužno za negativnost.

Treba imati dovoljno povjerenja u prirodu koja nas je stvorila koliko god teško izvedivo to izgledalo, do zadnjeg daha moramo što više njegovati osjećaj povjerenja. To što se loše osijećamo ne znači da se negativnosti oko nas događaju, već da postoji iskrenje između interpretiranog i očekivanog iskustva.

Ako ono što očekujemo svedemo na BEZUVJETNO PRIHVAĆANJE svega što se trenutno događa, bezuvjetno si dozvoljavamo otvorenost najboljim mogućnostima koje se mogu, ako im nastavimo to dozvoljavati, kroz nas proširiti u beskonačnost.

Nema tu nekog pravila da trebamo samo razmišljati pozitivno da bismo dobili pozitivno kao povratnu informaciju. Samo pravilo proizlazi iz straha. Mi ne trebamo ništa, jer već sve znamo, a znanje najbolje primjenjujemo prepuštajući se onome što nas  „vuće“ prema sebi i usklđivajući što više trenutne misli, postupke, namjere (a samim time mijenjamo i okolnosti) s onim što nas čini sretnima.

U svemu postoji jedno, i sve proizlazi iz jednog. Jedan koji se manifestira kroz beskonačnost „živi“ tj. spoznaje sebe kroz beskonačno okretanje, kruženje, cikliranje po stazi koju stalno iznova proširuje, a kako to radi, stječe mnoge nagrade, ali isto tako pošto se kružnica proširila, treba tjerati jačom silom da bi održao frekvenciju. Darovi nisu ništa drugo nego pozitvne emocije, misli, zaključci itd., koje su osnovna snaga i motiv sa svrhom održavanja novokreirane više frekvencije.

Treba imati umijeće prepuštanja i poštivanja svakog trenutka. Što je zapravo negativnost? Ona kao takva ne postoji. Čovjek ju je time proglasio. Potoje isključivo suprotni smjerovi i oni kao cjelina daju notu ljepote životu. Ako ideš u skladu s jednim smijerom, neki drugi ti je suprotan i nazivaš ga negativnim, jer ako je u interakciji s tvojim i jači je ili jednak tvome poništava ga. 

Ako u svakom postojećem smijeru nastojimo vidjeti smisao i neku životnu lekciju, onda je svaki smijer naš smijer i nije nam suprotan tj. negativan. Dakle u svemu i kroz sve treba gledati s povjerenjem da postojeće stanje uvijek ima neki smisao i često nam je pred nosom, samo si ga ne dozvoljavamo vidjeti zbog okorjelih uvjerenja da smo mi ti koji trebamo "istrijebiti" određene okolnosti iz života.

Nije na meni da sudim jeli to što mi se događa pravedno, pravilno, prikladno, potrebno i sl. Naravno, neću sada raditi i prepustiti se stvarima koje uništavaju, ali u tome i jest bit. Ostavi sve loše za sobom, pusti da prođe i ne osvrći se ! 

Uvijek izaberi imati viziju onoga što osijećaš i znaš, kada samo malo bolje razmisliš da ti ispunja život mirom i beskonačnom srećom i tako na neki način tvojim prisustvom oplemenjuje svijet.  Samim time što mi se događa nešto, znači da mi je to potrebno za duhovni razvoj u pravcu kojeg izabirem.

U svome mozgu, pojedinac može stvoriti bilo kakvu konstrukciju života od materijala kojeg je iskustvom stekao. Isto tako može izabrati mrzjeti i uništiti sve što ima u svojoj svijesti pružajući otpor prema tome. Sve što postoji u unuiverzumu, bez iznimke, može se sagledati iz bekonačno mnogo viđenja, baš poput interpretacije pojedine slike ili pjesme od strane različitih ljudi.

Čovjek je podijelio stvari na pozitivno i negativno radi boljeg snalaženja i usmjerenja prema svojim prioritetima, ali je zapravo u cijeloj analizi toga zaboravio da se tu zapravo radi o igri i proširenju spoznaje.

Spoznaja sama po sebi jest svojevrsno postojanje i bivanje. Ne može postojati ništa što nije spoznato. Sve što se spozna potoji. Koliko se toga može spoznati? Beskonačno. Dakle sveukupna percepcija (emocinalna, mentalna sa svim osjetilima) u kombinaciji sa svim ostalim iskustvenim percepcijama iz života čini naše svojevrsno trenutno postojanje.

Uvijek postoje dvije opcije po ovom pitanju. Možemo se prepustiti onome što mozak sklapa od sakupljenog materijala i držati se dobivene vizije ILI preuzeti kontrolu nad vlastitim umom i stvoriti najbolju viziju, koja postaje naše novo iskustvo i kasnije izvire iz podsvijesti i daje nam početni zaokretni moment za kreiranje najboljih ostvarenja proširenije verzije nas.

Ako spoznaja ovisi o nama, kako da onda interpretiramo događaje?

Uvijek i bezuvjetno prijateljskim pristupom. Ne treba na sve odmah lijepiti etikete i biti konstantno u poziciji promišljanja i kalkuliranja. Igra je tu kao svojevrsna manifestacija i ne traži od nas da je procjenjujemo.

Treba igrati igru a ne je samo proučavati i analizirati! Da je čovjek gledao i analizirao kamenje, a nije ga dirao, nikada nebi gradio kuće (naravno, i promišljanje je potrebno, ali bez akcije nema nikakvog efekta). Ista je stvar s bilo kojom drugom vrstom energije ili materije koju je spoznao, upotrijebio i unaprijedio. Koje je osnovno pravilo u igri? S osobnog gledišta, svaki pojedinac uvijek treba izabrati onaj put koji je srcu najharmoničniji, najsvjetliji i najsretniji. Tako ćemo na emocionalnoj razini uvijek pobjediti, ali isto tako na svim ostalim.

Zašto sve ovo, koja je bit ?

Mi napredujemo, spoznajemo, širimo se, baš kao i priroda. Što god da izaberemo, kojim god putem da krenemo, nećemo pogriješiti. Možemo samo odgoditi napredak, ali i to je dobra lekcija koja će nas uvijek iznova (ako padnemo na testu) pokušati poučiti da ne idemo suprotno od usklađenog prirodnog toka (kojeg mi također u sebi iznutra osijećamo, u nama je). Napredak odgađamo uvijek kada pružamo otpor promjeni, jer smo kao ljudi s predrasudama navikli reći „ovaj je smijer pozitivan, a onaj negativan“.

Nikoli Tesli je dugo trebalo da dokaže Edisonu i ostalima koji su se slijepo držali onoga što su si zacrtali, da je izmjenična struja u harmoniji s prirodom. Život je izmjenična struja! Uvijek mijenja svoj smijer u svrhu da žaruljica svijetli ! Mi uvijek mijenjamo smijer, kružimo. Bilo da idemo lijevo ili desno, gore ili dolje, iz jedne krajnosti u drugu, uvijek se prepustimo tome s osjećajem zadovoljstva i svaki će smijer onda imati + predznak, jer nije suprotan od očekivanog.

Čekaj malo, pa neću se prepustiti onome što uništava ili ne donosi napredak?

Naravno da NE. Mi po onome što osijećamo najbolje znamo jeli idemo prema destrukciji ili konstrukciji. Bez obzira što vanjske okolnosti možda ostavljaju dojam da su destruktivne za nas, na kraju su tu samo da nas ojačaju, a jedino pojedinac može u svojoj nutrini prema samome sebi biti destruktivan.

Postoje samo usmjerenja koja smo sebi zadali. Slijedeći ih, nailazimo (ako ih spoznajemo tj. želimo spoznati) na bezbroj drugih komponenti različith usmjerenja od naših.

Ulazeći u konflikt sa suprotnim usmjerenjima (bilo da je suprotno usmjerenje naša „protu“ misao ili emocija, neka druga osoba ili sama okolnost) dovodimo sebe i to suprotno usmjerenje (ako ono nema vještinu izbjegavanja) u situaciju iskrenja.

Ako dva broda putuju u suprotnom smijeru, prirodno će se zaobići, a ne ići jedan na drugoga u sudar. Nijedan od njih neće smatrati svoj smijer pravilnijim ili „pravednijim“, pa će sad kao „dobri spasilac slučaja“ prevrnuti drugog na „pravi smijer“. Pravog smijera nema, osim onoga kojeg si sami postavimo.

Npr. odlučili smo otputovati i to nam je namjera. Smatramo da će nas to na neki način duhovno ili materijalno obogatiti. Međutim, zbog kvara na brodu, avionu ili neke treće okolnosti nismo u mogućnosti otputovati. Opet ćemo ostati živi. Zato kažem da ni jedna opcija nije loša i može se pozitivno sagledati.

Pravog smijera samog po sebi nema. Mi si sami postavimo ciljeve prema kojima smo usmjereni, međutim način na koji ćemo do njih doći uvijek je iznenađenje. Drugima možemo naznačiti u kojem nam se smijeru čini da idu (što je vrlo,vrlo relativno teško realno vidjeti) i gdje mislimo da će na kraju stići (što je puno, puno relativnije).  Isto možemo primjeniti i za same sebe.