Postoji li vrijeme?

Prošlost i sadašnjost ne postoje iz domene nad svijesti, baš kao što ne postoji niti vrijeme koje ih determinira. To je baš poput projektora i platna. Naš život ili bilo što drugo, što možemo zamisliti je film koji se prikazuje. Sve se mijenja, kadrovi i događaji itd. Ipak, kada ugasimo projektor, vidimo da je platno ostalo isto, potpuno nepromijenjeno, bijelo i prazno. Baš takav je i tijek života. Ljudi, životinje, cijeli planet, čitave galaksije se mijenjaju. Kontinenti su se spajali i razdvajali, zvijezde su nastajale i umirale i još uvijek sudjeluju u tom procesu. Ipak, gdje se sve te promjene događaju? U iluziji koju nazivamo vrijeme, a vrijeme nije to što mislimo da jest, jer nema svoj tijek u realnosti. Univerzum, koji je sam po sebi podloga svemu što postoji, ostaje u svojoj suštini isti, premda se svi elementi koje on sadržava potpuno izmjenjuju. Koja onda domena postoji, što je zapravo ono što održava sve elemente u prostoru? Sama svijest o njima.

Usporedimo primjerice kulturu 80-ih i današnju u 2017.-oj. Je li se promijenilo vrijeme ili su se promijenili ljudi tj. ljudska svijest? Naravno da se vrijeme nije promijenilo. Vrijeme nema svijest, stoga se ne može mijenjati, a ako se ne može mijenjati onda nije to što mislimo da jest, jer mi smatramo da je to nešto što se suštinski mijenja. Mi imamo potencijal vratiti se ne samo u 80-e, nego i u kameno doba ako to želimo, dokazali smo snimanjem raznih filmova vrhunskih produkcija da je moguće oponašati sve vrste kultura i običaja karaktersitične za tipično povijesno razdoblje. Riječ promjena pomalo može zbunjivati jer opet je usko povezana s vremenom koje unutar sebe sadržava te iste promjene. Radije ću koristiti riječi usklađivanje i razotkrivanje. Te riječi naznačuju da je oduvijek sve postojalo i da će zauvijek postojati.

Na nama je bilo i biti će da otkrivamo nove stvari i pojave i da usklađujemo život s njima i prilagođavamo ga njima. Dakle, nije se svijet promijenio od srednjeg vijeka pa do danas. Ako sudimo po elementima materije, naravno da ova teorija zvuči i više nego apsurdno. Ovdje želim naglasiti da je čitav univerzum energija tj. potencijal i kao takav je konačno nepromjenjiv. Zvuči paradokslano, ali upravo to što je taj potencijal nepromjenjiv, kao takav omogućuje sve promjene u univerzumu. U slučaju da se beskonači potencijal promijeni i prestane biti nepromjeniv, nebi bilo nikave promjene unutar njegove niže domene tj.  samim time prestala bi postojati svijest o postojanju.

Dakle, promjena nije vremenski tijek, nego razotkrivanje i usklađivanje. Dati ću još jedan vrlo sličan primjer prethodnome. Ako se zatvorimo u sobu i promatramo je kao referentno tijelo (zatvoreno tijelo, neoivisno o vanjskim zbivanjima, promjeni dana i noći, izmjeni temperature, vremenskih prilika i sl.), a potom uključimo određeni film na Dvd-u i odgledamo ga do kraja. Nakon toga ponovno pokrenemo film ispočetka. Hoćemo li reći da smo se vratili u prošlost zbog toga, što gledamo nešto što smo već odgledali, nešto što je već bilo? Ili ćemo ipak reći da smo sada u budućnosti jer ga ponovno gledamo? Naravno da ne, nego smo se uskladili s onim što nam se gleda, promijenili smo „kut gledanja“.

Razotkrivanje spada u domenu proširivanja spoznaje. Sve već postoji i oduvijek je postojalo i zauvijek će postojati, to stalno ponavljam, jer to je suština, istina, to je sve i to je univerzalno. Kako si dozvoljavamo vidjeti i doživjeti bilo što što nam se nađe na putu ili u svijesti, tako širimo spoznaju o tome.

Uskladimo li naš život ovisno o onome što smo razotkrili, doći će do promjene, ali ne zato što je vrijeme prošlo, nego zbog svijesti i volje da se to dogodi. Sve je to zapravo igra. Same riječi su previše fragmatične (razdvojene) da opisuju prirodu i njezinu bit, jer sama priroda nije fragmentirana, nego univerzalna u svojoj postojanosti.

Baš poput magnetnih čestica i kapljica mora ili vode, svi elementi svijesti, spoznaje i materije u čitavom univerzumu mogu se beskonačno spajati i kombinrati usklađivanjem i tako širiti spoznaju o beskonačnim mogućnostima. To je ono što rezultira srećom, samospoznajom i to je razlog zbog kojeg živimo. Sam vrhovni smisao je taj da dođemo do trenutka u kojemu ćemo shvatiti tako smo mi zapravo. Tada neće biti razdvojenosti između mene i drugog čovjeka, čestice prašine i planeta udaljenog više svjetlosnih godina. Tada ćemo znati da smo potencijal koji je jedan jedini, a može se reflektirati na beskonačno mnogo fragmenata, baš poput vode u zdjeli koja se može razdvojiti u bezbroj kapljica. Kapljica, doduše može poprimiti svaka svoju karakteristiku ovisno na koju je stranu otišla, ali u svakom slučaju ona u sebi sadrži osnovu i bit iz koje je došla, baš kao i svi mi.

Izvor je jedan jedini, baš poput električne energije. Ona može pokretati televizor, usisivač, frižider i bilo koji drugi aparat koju u nju ukljičimo, ali ona je ista neovisno o aparatu. Tek u samom aparatu prilagođuje iznos struje i napona njegovom funkcioniranju, a do tada je u cijeloj gradskoj mreži napon jednak za sve potrošače. Kakve to veze ima s nama? Ima, i to velike! Mi smo došli od jednake energije, jedne jedine. Ona je željela iskusiti samu sebe kroz manifestiranje svega što može zamisliti. Svaka realizacija je zapravo odraz želje i ideje potencijala, a svojevrsno kao takva može se nazvati i ljubavlju, jer na emocionalnoj razini vibrira tu vrstu energije.