Njihov najveći užitak
Često nije to sve zbog novca, nije možda ni zbog ugleda niti zbog nekog drugog postignuća iako se i do ovih stvari može vrlo lako doći i često se dolazi ako se druga osoba gazi. Ipak, poanta je u tome da se netko voli osjećati superiorno, imati taj lažni osjećaj moći i nadmoćnosti. Taj osjećaj proizlazi prvenstveno iz straha, a strah je izazvan pretpostavkom i percepcijom da je osoba kojoj se želi napakostit u nečemu bolja pa je treba diskreditirat, omalovažit ili prividno odnosno lažno nečim kompromitirat. Katkad u životu svi osjete da su pojedini ljudi u nekim stvarima bolji.
Ipak, ne htjet i ne poželjet omalovažavat i ponižavat takve ljude pravi je izazov, a još veći sebe razuvjeriti od nečega poput: ''Ja sam ipak bolji/a, također bit ću još bolji/a ako im napakostim diskreditiram ih.''
Prosječni psihopat će uglavnom imati neki od sljedećih obrazaca razmišljanja: ''Nema nešto slađe od toga da se nekoga sustavno maltretira. Nema većeg užitka od onog kad lažeš i praviš od drugog budalu. Nijedno zadovoljstvo nije usporedivo s onim kad nekome zapapriš i pri tome se smiješ kako je netko drugi naivan i sada pati zbog tuđe zlobe. Takav je život, treba se izborit za sebe pod svaku cijenu, bez obzira na išta.''
Pod krinkom apsolutnog dobra psihopat nanosi zlo drugima. Piskutavim glasom poput zmije koja je, kako Biblija kaže, izigrala Adama i Evu uvjerava u dobronamjernost. Umiljatim licem glumi savršenstvo, a realno predstavlja sve suprotno. Bez obzira je li zmija postojala ili ne, bez obzira je li netko vjeruje u to ili ne, zmija se može figurativno shvatit i kao bilo koji ljudski lik koji obmanjuje, laže i manipulira u svrhu da drugome nanese štetu i bol.
Ljudi se boje istine. Ne samo da lažu drugima, nego se sami ne žele suočiti s istinom. To je kao kad malena djeca ne žele prihvatiti činjenicu da nešto što rade nije u redu iako su možda toga i svjesna, ali svejedno, ako to prestanu radit morat će se odreći nečega što im na određen način pruža zadovoljstvo i sigurnu zonu. To se zove gurati glavu u pijesak. Neke osobe nikad ne sazre, nikad ne odrastu, nikad ne prihvate da su odgovorne za svoje postupke. Možda nisu odgovorne pred zakon ako nije riječ o prekršaju ili kaznenom djelu, možda nisu odgovorne pred drugima ako ih moral uopće ne zanima ili njihov nemoral ne dolazi toliko do izražaja jer ga uspješno prikrivaju, ali ne shvaćaju takve osobe da su odgovorne same sebi. To je zanimljivo pitanje. Karakter je nešto što se oblikuje u svakom trenutku tijekom cijelog života preispitujući vlastite postupke. U trenutku kad netko sebi traži opravdanja zbog toga što drugome čini nešto loše, to je trenutak obmanjivanja samog sebe. Nitko nije bez mane ili greške. Svi ljudi padaju u iskušenje, svi imaju trenutke u kojima sumnjaju u sebe. Poanta je u tome da se to treba što uspješnije prevladat i nadvladat bez pokušaja da se vlastite greške projiciraju na druge osobe.
Tako postoje osobe koje misle da mogu sve, a da drugi im se po njihovom viđenju ne mogu i nemaju pravo suprotstavit. Nema tu respekta, nema tu pogleda prema realnosti, nema nimalo ljudskosti. To je sve dječja igra u kojoj dotični psihički nasilnik/nasilnica uvjerava sebe i druge da ono što radi služi višim ciljevima koji često nemaju smisla, ali u ime tih ciljeva, drugi ljudi ispaštaju. Tako na globalnoj razini društvene vrijednosti bivaju relativizirane i ismijavane.
''Dođu tako vremena kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati!''- rekao je jednom Ivo Andrić. Ovakva izjava puno govori o karakteru ljudi njegovog doba, ali isto tako i današnjeg. Moglo bi se reći da univerzalno opisuje ljudsku narav neovisno o vremenu. Izjava govori o ljudima koji ne drže do nikakvih principa, koji ne drže do ljudskosti. Stavljanje sebe ispred drugih iako to nije uvijek realno opravdano i neophodno za preživljavanje naliči primitivnoj životinji, a toga ima među ljudima sve češće. Ne mare ljudi za moral, mare jedino možda za dobar glas odnosno lažni moral, ali to opet nije moral prema sebi. Netko tko je vjernik možda će reći da ne radi neke loše stvari jer ima strah od Boga, pa ipak, bez obzira je li netko vjernik ili nije, svatko bi zapravo najviše trebao imati strah od samoga sebe! Postaviti sebi ovakva pitanja malo tko se danas usuđuje: ''Kakva sam ja to osoba? U što sam se to pretvorio/pretvorila? Je li lažem i manipuliram ljude oko sebe? Zavaravam li samog/samu sebe najviše svojom manipulacijom?'' Još manje se itko usuđuje na njih iskreno odgovoriti, mnogi će se zaklinjat da su oni pravi i pošteni, mnogi će to govorit s tolikim uvjerenjem da se više ne može ni znati jesu li sami sebe u to uvjerili pa žele druge potom uvjeriti u isto ili jednostavnu uživaju u svjesnom i namjernom laganju i prikrivanju stvarnosti. Odgovornost je ono od čega ljudi najviše bježe. Žele i misle da mogu sve riješit lukavošću. Lukavost i snalažljivost postala je u današnjem svijetu svojevrsna religija. Svatko se lako u to može uvjeriti nakon što se osvrne oko sebe. Da je uspjeh rezerviran za one koji su sposobniji i kompetetniji priča je u koju još uvijek možda vjeruju samo mala djeca i poneki utopisti. Uspjeh u današnjem dobu je velikim dijelom nažalost rezerviran za one najlukavije, najprepredenije i najopasnije lažove. Ipak, nije uvijek tako, laži se katkad razotkriju, ipak, ono što pošten čovjek prolazi gledajući kako netko nečovječan gradi svoju reputaciju gazeći po leševima česta je i globalna, tužna pojava.
Najtužnije od svega je to što neki čovjek ne samo da će napravit sve ono najgore drugom čovjeku, nego će još optužit drugog čovjeka da je on zao i loš te da je kriv za sve ono što nije, a prvi čovjek koji je napravio zlo jest. Valja se ponovno referirat na religiju, bez obzira vjeruje li netko u određene stvari ili ne. Ovoga puta, bilo bi dobro navest primjer Isusa Krista. Prema Bibliji Bog poslan na Zemlju u ljudskom obliku, bez obzira vjeruje li netko u to ili ne recimo da Isus predstavlja idealno i neiskvareno biće. Oni koji ne vjeruju U Bibliju mogu hipotetski zamisliti osobu koja priča o ljubavi, poštenju, miru i dobroti. Kako je Isus završio to je zapisano u Biblije, a kako su završavali razni pošteni ljudi koji su se kroz povijest zalagali za dobrobit čovječanstva i istinu, o tome se također može čitati. U današnje vrijeme, svatko svojim vlastitim primjerom to može i iskusiti.
''Dobar je čovjek tovaru brat''- također jedna stara poslovica. I dosita, u svijetu gdje nema morala i poštenja, gdje nema osnovne ljudskosti i empatije, ta poslovica se čini realna. Ipak što s ljudima koji imaju empatiju, koji ne žele radit zlo, koji su iskreni prema sebi i drugima, koji ne bježe od samih sebe i onakvih kakvi jesu, koji ne bježe od onog što su učinili i spremni su priznati sebi i drugima da su pogriješili ako su doista uvidjeli da jesu i najvažnije, ako su sebi dopustili da uvide svoje pogreške. Odgovor nije jednostavan, ipak moglo bi se reći da svatko živi na određen način za sebe, ne u smislu da nekome drugi ljudi nisu potrebni, čovjek svakako jest društveno biće, nego riječ je o tome da svatko prije svega sebi odgovara za svoje postupke bez obzira na društvo i zakone. Zakoni su se mijenjali kroz povijest kao i percepcija onog što je smatrano dobrim ili lošim, ipak, svatko posjeduje unutarnji osjećaj kojim prosuđuje što je dobro, a što ne. Taj osjećaj nadilazi vrijeme i povijesni kontekst, nailazi kulture i običaje, nailazi općeprihvaćena vjerovanja i religije. Osjećaj ljudskosti i čovječnosti ipak je univerzalna vrijednost, svatko je može imati, ali mnogi je ne žele i ne prihvaćaju, mnogi je odbijaju pod krinkom da ono što je nije ljudskost ipak to jest, da nerad jest rad, da je rad nerad, da je poštenje zapravo nepoštenje, a nepoštenje nešto pošteno. Lako je staviti krinku i reći sebi, drugima, Bogu, svima živima: ''Ja sam dobar zato i zato'' znajući da to nije tako. Ali ljudi vjeruju da ako obmane druge i sebe, da će to tako ostat zapisano zauvijek i da su riješili problem. Čak neki vjernici vjeruju da mogu obmanut i samog Boga, navodno vjeruju da Bog sve vidi, ali ipak vjeruju da ga mogu obmanut. Što im je prioritetnije? Rade li oni svojevrsni ''presedan'' prema vlastitim uvjerenjima i imaju li oni uopće uvjerenja, koliko su ona čvrsta i autentična? Mnoga su to pitanja koja svatko sebi može postaviti i na njih odgovoriti. Farsa je postala religija većine, to treba priznat. Ljudi žive lažne živote, lažno se smiju, lažno su u braku, lažno studiraju ono što ne žele. Glume da su prijatelji, a zapravo to nisu, glume da su partneri nekome, a to zapravo nisu, glume da su sveci, a u njima leži pakost i zloća. Naravno da se ovo ne odnosi na sve ljude, ipak odnosi se na mnoge odnosno mnogi ljudi imaju barem neku od ovih karakteristika, ako ne sve.
Izlaz iz cijele ove zavrzlame jest zaključak da je svatko odgovoran prije svega sebi. Postoji savjest u svakom čovjeku, pri tome nije riječ isključivo o savjesti kako je opisuje neka religija, riječ je o dubokom promišljanju pojedinca o njegovim postupcima, željama i namjerama. Mnogi se umore kada shvate koliko je iskvarenosti među njima, koliko je pakosti i zloće koje ih okružuju. Bez obzira na to, nitko nije odgovoran dokazivati da je ovakav ili onakav. Svatko je suštinski odgovoran prema sebi, prema svojim postupcima koje svjesno radi. Nije stvar u tome da netko nije odgovoran drugome za svoje postupke ako ti postupci afektiraju drugu osobu, pogotovo ako je riječ o negativnom kontekstu. Ipak, ako je netko odgovoran prema svojim postupcima i svjesno ih prosuđuje u skladu s ljudskim vrijednostima, onda neće ni trebat odgovarat drugome za svoje postupke.
Često nije to sve zbog novca, nije možda ni zbog ugleda niti zbog nekog drugog postignuća iako se i do ovih stvari može vrlo lako doći i često se dolazi ako se druga osoba gazi. Ipak, poanta je u tome da se netko voli osjećati superiorno, imati taj lažni osjećaj moći i nadmoćnosti. Taj osjećaj proizlazi prvenstveno iz straha, a strah je izazvan pretpostavkom i percepcijom da je osoba kojoj se želi napakostit u nečemu bolja pa je treba diskreditirat, omalovažit ili prividno odnosno lažno nečim kompromitirat. Katkad u životu svi osjete da su pojedini ljudi u nekim stvarima bolji.
Ipak, ne htjet i ne poželjet omalovažavat i ponižavat takve ljude pravi je izazov, a još veći sebe razuvjeriti od nečega poput: ''Ja sam ipak bolji/a, također bit ću još bolji/a ako im napakostim diskreditiram ih.''
Prosječni psihopat će uglavnom imati neki od sljedećih obrazaca razmišljanja: ''Nema nešto slađe od toga da se nekoga sustavno maltretira. Nema većeg užitka od onog kad lažeš i praviš od drugog budalu. Nijedno zadovoljstvo nije usporedivo s onim kad nekome zapapriš i pri tome se smiješ kako je netko drugi naivan i sada pati zbog tuđe zlobe. Takav je život, treba se izborit za sebe pod svaku cijenu, bez obzira na išta.''
Pod krinkom apsolutnog dobra psihopat nanosi zlo drugima. Piskutavim glasom poput zmije koja je, kako Biblija kaže, izigrala Adama i Evu uvjerava u dobronamjernost. Umiljatim licem glumi savršenstvo, a realno predstavlja sve suprotno. Bez obzira je li zmija postojala ili ne, bez obzira je li netko vjeruje u to ili ne, zmija se može figurativno shvatit i kao bilo koji ljudski lik koji obmanjuje, laže i manipulira u svrhu da drugome nanese štetu i bol.
Ljudi se boje istine. Ne samo da lažu drugima, nego se sami ne žele suočiti s istinom. To je kao kad malena djeca ne žele prihvatiti činjenicu da nešto što rade nije u redu iako su možda toga i svjesna, ali svejedno, ako to prestanu radit morat će se odreći nečega što im na određen način pruža zadovoljstvo i sigurnu zonu. To se zove gurati glavu u pijesak. Neke osobe nikad ne sazre, nikad ne odrastu, nikad ne prihvate da su odgovorne za svoje postupke. Možda nisu odgovorne pred zakon ako nije riječ o prekršaju ili kaznenom djelu, možda nisu odgovorne pred drugima ako ih moral uopće ne zanima ili njihov nemoral ne dolazi toliko do izražaja jer ga uspješno prikrivaju, ali ne shvaćaju takve osobe da su odgovorne same sebi. To je zanimljivo pitanje. Karakter je nešto što se oblikuje u svakom trenutku tijekom cijelog života preispitujući vlastite postupke. U trenutku kad netko sebi traži opravdanja zbog toga što drugome čini nešto loše, to je trenutak obmanjivanja samog sebe. Nitko nije bez mane ili greške. Svi ljudi padaju u iskušenje, svi imaju trenutke u kojima sumnjaju u sebe. Poanta je u tome da se to treba što uspješnije prevladat i nadvladat bez pokušaja da se vlastite greške projiciraju na druge osobe.
Tako postoje osobe koje misle da mogu sve, a da drugi im se po njihovom viđenju ne mogu i nemaju pravo suprotstavit. Nema tu respekta, nema tu pogleda prema realnosti, nema nimalo ljudskosti. To je sve dječja igra u kojoj dotični psihički nasilnik/nasilnica uvjerava sebe i druge da ono što radi služi višim ciljevima koji često nemaju smisla, ali u ime tih ciljeva, drugi ljudi ispaštaju. Tako na globalnoj razini društvene vrijednosti bivaju relativizirane i ismijavane.
''Dođu tako vremena kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati!''- rekao je jednom Ivo Andrić. Ovakva izjava puno govori o karakteru ljudi njegovog doba, ali isto tako i današnjeg. Moglo bi se reći da univerzalno opisuje ljudsku narav neovisno o vremenu. Izjava govori o ljudima koji ne drže do nikakvih principa, koji ne drže do ljudskosti. Stavljanje sebe ispred drugih iako to nije uvijek realno opravdano i neophodno za preživljavanje naliči primitivnoj životinji, a toga ima među ljudima sve češće. Ne mare ljudi za moral, mare jedino možda za dobar glas odnosno lažni moral, ali to opet nije moral prema sebi. Netko tko je vjernik možda će reći da ne radi neke loše stvari jer ima strah od Boga, pa ipak, bez obzira je li netko vjernik ili nije, svatko bi zapravo najviše trebao imati strah od samoga sebe! Postaviti sebi ovakva pitanja malo tko se danas usuđuje: ''Kakva sam ja to osoba? U što sam se to pretvorio/pretvorila? Je li lažem i manipuliram ljude oko sebe? Zavaravam li samog/samu sebe najviše svojom manipulacijom?'' Još manje se itko usuđuje na njih iskreno odgovoriti, mnogi će se zaklinjat da su oni pravi i pošteni, mnogi će to govorit s tolikim uvjerenjem da se više ne može ni znati jesu li sami sebe u to uvjerili pa žele druge potom uvjeriti u isto ili jednostavnu uživaju u svjesnom i namjernom laganju i prikrivanju stvarnosti. Odgovornost je ono od čega ljudi najviše bježe. Žele i misle da mogu sve riješit lukavošću. Lukavost i snalažljivost postala je u današnjem svijetu svojevrsna religija. Svatko se lako u to može uvjeriti nakon što se osvrne oko sebe. Da je uspjeh rezerviran za one koji su sposobniji i kompetetniji priča je u koju još uvijek možda vjeruju samo mala djeca i poneki utopisti. Uspjeh u današnjem dobu je velikim dijelom nažalost rezerviran za one najlukavije, najprepredenije i najopasnije lažove. Ipak, nije uvijek tako, laži se katkad razotkriju, ipak, ono što pošten čovjek prolazi gledajući kako netko nečovječan gradi svoju reputaciju gazeći po leševima česta je i globalna, tužna pojava.
Najtužnije od svega je to što neki čovjek ne samo da će napravit sve ono najgore drugom čovjeku, nego će još optužit drugog čovjeka da je on zao i loš te da je kriv za sve ono što nije, a prvi čovjek koji je napravio zlo jest. Valja se ponovno referirat na religiju, bez obzira vjeruje li netko u određene stvari ili ne. Ovoga puta, bilo bi dobro navest primjer Isusa Krista. Prema Bibliji Bog poslan na Zemlju u ljudskom obliku, bez obzira vjeruje li netko u to ili ne recimo da Isus predstavlja idealno i neiskvareno biće. Oni koji ne vjeruju U Bibliju mogu hipotetski zamisliti osobu koja priča o ljubavi, poštenju, miru i dobroti. Kako je Isus završio to je zapisano u Biblije, a kako su završavali razni pošteni ljudi koji su se kroz povijest zalagali za dobrobit čovječanstva i istinu, o tome se također može čitati. U današnje vrijeme, svatko svojim vlastitim primjerom to može i iskusiti.
''Dobar je čovjek tovaru brat''- također jedna stara poslovica. I dosita, u svijetu gdje nema morala i poštenja, gdje nema osnovne ljudskosti i empatije, ta poslovica se čini realna. Ipak što s ljudima koji imaju empatiju, koji ne žele radit zlo, koji su iskreni prema sebi i drugima, koji ne bježe od samih sebe i onakvih kakvi jesu, koji ne bježe od onog što su učinili i spremni su priznati sebi i drugima da su pogriješili ako su doista uvidjeli da jesu i najvažnije, ako su sebi dopustili da uvide svoje pogreške. Odgovor nije jednostavan, ipak moglo bi se reći da svatko živi na određen način za sebe, ne u smislu da nekome drugi ljudi nisu potrebni, čovjek svakako jest društveno biće, nego riječ je o tome da svatko prije svega sebi odgovara za svoje postupke bez obzira na društvo i zakone. Zakoni su se mijenjali kroz povijest kao i percepcija onog što je smatrano dobrim ili lošim, ipak, svatko posjeduje unutarnji osjećaj kojim prosuđuje što je dobro, a što ne. Taj osjećaj nadilazi vrijeme i povijesni kontekst, nailazi kulture i običaje, nailazi općeprihvaćena vjerovanja i religije. Osjećaj ljudskosti i čovječnosti ipak je univerzalna vrijednost, svatko je može imati, ali mnogi je ne žele i ne prihvaćaju, mnogi je odbijaju pod krinkom da ono što je nije ljudskost ipak to jest, da nerad jest rad, da je rad nerad, da je poštenje zapravo nepoštenje, a nepoštenje nešto pošteno. Lako je staviti krinku i reći sebi, drugima, Bogu, svima živima: ''Ja sam dobar zato i zato'' znajući da to nije tako. Ali ljudi vjeruju da ako obmane druge i sebe, da će to tako ostat zapisano zauvijek i da su riješili problem. Čak neki vjernici vjeruju da mogu obmanut i samog Boga, navodno vjeruju da Bog sve vidi, ali ipak vjeruju da ga mogu obmanut. Što im je prioritetnije? Rade li oni svojevrsni ''presedan'' prema vlastitim uvjerenjima i imaju li oni uopće uvjerenja, koliko su ona čvrsta i autentična? Mnoga su to pitanja koja svatko sebi može postaviti i na njih odgovoriti. Farsa je postala religija većine, to treba priznat. Ljudi žive lažne živote, lažno se smiju, lažno su u braku, lažno studiraju ono što ne žele. Glume da su prijatelji, a zapravo to nisu, glume da su partneri nekome, a to zapravo nisu, glume da su sveci, a u njima leži pakost i zloća. Naravno da se ovo ne odnosi na sve ljude, ipak odnosi se na mnoge odnosno mnogi ljudi imaju barem neku od ovih karakteristika, ako ne sve.
Izlaz iz cijele ove zavrzlame jest zaključak da je svatko odgovoran prije svega sebi. Postoji savjest u svakom čovjeku, pri tome nije riječ isključivo o savjesti kako je opisuje neka religija, riječ je o dubokom promišljanju pojedinca o njegovim postupcima, željama i namjerama. Mnogi se umore kada shvate koliko je iskvarenosti među njima, koliko je pakosti i zloće koje ih okružuju. Bez obzira na to, nitko nije odgovoran dokazivati da je ovakav ili onakav. Svatko je suštinski odgovoran prema sebi, prema svojim postupcima koje svjesno radi. Nije stvar u tome da netko nije odgovoran drugome za svoje postupke ako ti postupci afektiraju drugu osobu, pogotovo ako je riječ o negativnom kontekstu. Ipak, ako je netko odgovoran prema svojim postupcima i svjesno ih prosuđuje u skladu s ljudskim vrijednostima, onda neće ni trebat odgovarat drugome za svoje postupke.
Primjedbe
Objavi komentar